Svaka tuga ima početak i kraj. I samo tuga roditelja koji su izgubili dijete čini se da ne poznaje granice. Nakon stravičnog događaja, vrlo se teško vratiti u punopravni život, bol od gubitka je toliko jaka da treba svu snagu.
Smrt vlastitog djeteta možda je najteži test koji život može predstaviti. Vrlo je zastrašujuće, nevjerojatno bolno i gotovo nepodnošljivo. Većina roditelja koji su zauvijek izgubili djecu nemaju pojma kako dalje živjeti.
4 faze oporavka nakon smrti djeteta
Prvo što treba učiniti nakon smrti djeteta je prepoznati činjenicu gubitka. Tako misle psiholozi. Mnogi roditelji uranjaju u samoobmanjivanje i poricanje, pokušavajući izbjeći patnju. To se manifestira kao zaštitna reakcija psihe. Ali potrebno je prepoznati nepovratnu smrt djeteta.
Druga faza oporavka bit će potpuno življenje tuge, maksimalno uranjanje u nju. Ni u kojem slučaju ne treba pokušavati zaboraviti ili se povući s događaja. Tako roditelji samo maskiraju svoju bol - od sebe, od drugih. Nakon toga ta će bol rezultirati ozbiljnom bolešću ili čak mentalnim poremećajem. Da biste očistili dušu, morate otvoriti ranu, kažu stručnjaci iz područja psihologije. To je teško, ali to je jedini siguran način da se oporavi od velikog gubitka.
U trećoj fazi roditelji će morati promijeniti način života, uspostaviti komunikaciju s vanjskim svijetom, ali bez djeteta. Sa smrću djeteta roditelji se osjećaju izgubljeno, jer predmeta do kojeg su brinuli više nema. Da se smisao života ne izgubi, morate učiniti ono što nije bilo moguće provesti tijekom života djeteta. Uz ove zadatke i aktivnosti trebate ispuniti svoje slobodno vrijeme. Potrebno je uspostaviti društvene odnose i životne uvjete bez djeteta, jer se u suprotnom dugi niz godina neće moći oporaviti od gubitka.
Četvrta faza oporavka je formiranje drugačijeg stava prema umrlom djetetu. Da bismo živjeli punim životom, potrebno je dopustiti da se osjećaji mijenjaju. Važno je riješiti se osjećaja krivnje, ogorčenosti, straha. Shvatiti da je ova faza uspješno završena nije teško. Ako roditelji mogu razgovarati o mrtvom djetetu bez paralizirajuće boli, ako je njihova tuga postala tiha i svijetla, a njihove su emocije usmjerene u današnji život, tada je obnova bila uspješna.